Mjesto na kom su se sreli noć i dan^^

Dobrodošli u moj svijet,
svijet u kojem je nemoguće ostvareno,
svijet u kojem i najružnije blista...

???

Šta je život?
Da li je to ljubav puna sitnica,ili su to sitnice pune ljubavi?
Da li je to možda sjaj u nečijim očima kad vidi dugu ili duga koja preslikava svoje boje u rijeku?
Da li je to nečija misao?Da li je život uopšte stvarnost?
Šta ako na ovom svijetu postoji samo jedna osoba koja sve ovo sanja?
To znači da bismo,kad ona jednom otvori oči svi iščeznuli.Nestali.Odletjeli.
Da li bi nas se ona sjetila?
Da li bi ponovo htjela utonuti u san?Možda,ko zna...
Ali u novom snu možda ne bi postojao baš ti.To bi bio neko drugi ko živi u tvojoj kući,miriši kao ti.Ali to ne bi bio ti.Ne bi to bio taj isti osmjeh.To ne bi bili isti osjećaji,isti razlog tog takozvanog misterioznog "života".Bilo bi slično,ali samo tvoja kopija.Više ni taj sjaj u očima ne bi bio isti,niti bi se duga u njima ogledala kao nekada.Možeš imati isto ogledalo,ali odraz u njemu će biti potpuno drugačiji nego prije.Kao da te neko zamrzne u vremenu,a onda ponovo kad dospiješ u realnost postaješ neko drugi.Još jedna nesavršena osoba sa sasvim drugačijom prošlošću.Ali,ko zna...


Pismo psihopate

Tako blizu a tako daleko...
Sjedio si kraj mene,a ja sam osjećala kao da si stotinu kilometara udaljen.Nekako si bio odsutan duhom.
Ne znam šta je to bilo,pitala sam se...
Ali znala sam da nešto nije uredu,znala sam da slijede promjene.Ti nisi ni slutio da znam,ali znala sam.Osjetila sam hladnoću koja je izvirala iz tebe i prije nego što si rekao "ODLAZIM".Ta riječ mi još uvijek odzvanja u ušima,ali ne zadugo...
Znala sam da odlaziš njoj,onoj tamo,preko puta moje sreće.
Ne,ne kažem da je mrzim,samo je prezirem.Iz dna duše.I ne traži mi blagoslov,ili poklon za rastanak,jer to dobiti nećeš.A znaš da ne volim kad ti ne mogu pružiti ono što želiš.Uvijek je tvoja želja bila moja zapovijest,ako si išta iskreno želio.Do sad sam mislila da je sve iskreno,ali kad se vratim korak ili dva unazad,pronalazim mnoge rupe koje treba zakrpiti.I ovaj put ću ti dopustiti da izabereš boju konca,kao što si sve birao...Mislila sam da znaš najbolje.Ali sad vidim da sam pogriješila.Ona ti nikad neće dati ono što sam ja mogla.Nikad te neće usrećiti kao što sam TREBALA ja!Sad smo mogli biti srećni,kao i juče u ovo doba.Barem ja sam bila srećna.
Ona te nikad neće voljeti više od mene,ni sad kad zakoračim u smrt,laganim pokretom.I kad se svijet sruši,i kad srce prestane da kuca,i kad postanem samo prah...Voljeću te i dalje,na onom svijetu,jer bićeš sa mnom...Bez tebe ne odlazim...
Možda ti se već sad vrti u glavi,znaj,to se bliži kraj.Od početka sam znala,a ti nisi ni slutio da znam...
Sjećaš li se posljednjeg puta kad smo zajedno pili čaj?Već tada sam znala,i sad te taj čaj razdire iznutra.Kasno je za povratak.
Napustićeš i nju,ali na gori način.Želim da pati!Makar sekundu da osjeti barem deseti dio onoga što sam ja osjećala dugo,već i previše...
A ti nisi ni slutio zar ne?
Mislio si da ćeš biti srećan s njom vječno?
Bio si glup,jer ostavivši mene si samo potpisao vlastitu smrt!
Mnogo te volim dušo,mnogo...ali duplo više te mrzim!Želim i ti da patiš!
Dok čitaš ovo hvata te panika,znojiš se,uplašen si,a to sam i htjela.Zadnja želja mi je ispunjena.
Ja sam već mrtva sad dok ovo čitaš,znaš li to?
Sad trenutno čekam tebe da dođeš,nestrpljiva sam požuri.Zakorači u pakao...
Kad uđeš kod nje u stan i ona ti kaže "dobrodošao",poželjećeš mili moj da nikada nisi ni otišao...



Tišina

Mjesečina je obasjavala put kojim se kretala, dok ju je njena sijenka vijerno pratila protežući se čak do suprotne strane ulice.Tihi povjetarac je ljuljuškao sumorne grane, a tužna pjesma tišine je zalutala ka misterioznom nebu.
Na drugoj strani grada svaki čas su se čule stope kako gaze, maltene jedne po drugima.Jedino bosa, od bola užarena stopala su se razlikovala od ostalih, gazeći po blatu potpuno drugim, sporijim tempom.Tamni, dugački kaput se plazao po zemlji, a prljavo lice sa sitnim napaćenim očima i dalje nije puštalo osmijeh da pobjegne.Djevojka, mila lica, hodala je naprijed tražeći mir, magično tiho mjesto samo za sebe, gdje će moći spokojno da provede ostatak životnih trenutaka.Znajući da to mjesto mora biti tamo negdje nije odustajala nego je pomijerala noge dalje, saplitala se ali ustajala poput najhrabrijih, ne skrivajući se od zlobnih pogleda.Svakih nekoliko metara, njena ruka je posezala za džepom i izvlačila izgužvano pismo uflekano suzama, a drhtave usne izgovarale napamet jedne te iste riječi:"Ja volim drugu, a ti zavoli drugog.Zbogom draga.Bivša draga"...I tako kroz plač i jecanje sjela je na zemlju već planirajući da odustane, razmišljajući o tome kako bi smrt mogla biti jednostavnija, lakša od života.Ali ne, nešto ju je vuklo dalje, znala je da postoji mjesto tišine, ono koje traži već duže vrijeme.Opet je ustala, pocijepala pismo i bacila ga u nepovrat.Osjetila se jačom...Osjetila se hrabrijom...Agresivno je gazila dalje bez obzira na bol.Smatrala je da tako kažnjava bol, a ne sebe.Njene stope su uskoro poprimile ritam kao i ostale, dok joj se umjesto suza, krv salijevala niz obraze iz ranjenih očiju.
Išla je dalje, brzo, skoro trčeći i zadnji dah je ispustila na mjestu gdje je mjesečina obasjavala put kojim se kretala, dok ju je njena sijenka vijerno pratila protežući se čak do suprotne strane ulice.Tihi povjetarac je ljuljuškao sumorne grane, a tužna pjesma tišine je zalutala ka misterioznom nebu......



Uspomene

Da sam...da sam pauk mali...
Pa da pletem mrežu oko tebe i pratim te u stopu.
Sanjam,da nastavljamo tamo gdje smo stali.
A ne da zauvijek budem bez tebe u ovom hladnom oklopu.

Ti si već odavno sve uspomene stresao s kaputa.
Više ti do mene nije stalo.
Iza tebe,moja duša plače na komadiće rasuta.
Bar okreni se za njom,posveti joj pažnje malo.

U albumu našem,prašinu skupljaju slike.
Čuvam ih zbog sebe.
Tu ću da gledam nemoguće prilike.
Jer ih ne mogu ostvariti bez tebe.

Možda dođe neko drugi za mene.
Sigurno ne bolji od tebe.
Ali ipak dovoljno dobar da srce prestane da vene.
A duša da zebe!


Bitanga i dama

Dani prolaze mi zajedno smo još
Svi kažu nam da par smo loš
Da ne pripadamo jedno drugom da to nije to
Ono što nam je dato sad je oduzeto.

I kad pomislim da upravu su ti kažeš mi ne
Oni ne smiju da ruše naše sne...
Jednostavno da ispare,da odu
Sve što smo gradili da padne u vodu.

I zajedno smo i u današnji dan
U životu smo održali naš san
Mi očima vidimo,srcem patimo
Još ne možemo da shvatimo.

Žele da nas rastave ljudi zli
Bilo bi bolje da smo odmah otišli
Da zajedno gradimo nove sne
Jer tad nam ne bi propalo sve...

Svi životni snovi,ciljevi i nade
Sve ono što nam Bog dade
Da oni uzmu podlo i lako
Ne,nije smjelo da se desi tako.

Sad teška srca bez njega živim
A zbog toga nikog ne krivim
Svemu tome kriva sam sama
Jer od početka smo bili bitanga i dama!


Prijatelju moj


Hej moj prijatelju,da li si živ?
Nemoj da se ljutiš,znaj da nisam kriv!
To je bilo iskušenje,zamka za nas,
A sad zovem te i tražim nam spas.

Ne dopusti da nam pobjegne prijateljski duh,
Izbrisao si moj broj,to nedavno čuh!
Zamisli,da na svijetu sami smo ostali,
Ti na jednoj,ja na drugoj obali.

Ti šutiš kad nazovem te,svaki put,
Praviš se da na mene si ljut.
A ja poznajem te dobro i jecaje tihe čujem,
Idem,dolazim,prema tebi putujem..

Obišao čitav svijet dok nisam naš'o tebe,
Bez prijatelja nisam znao kako srce zebe.
Sad te nađoh,iz daljine vičem ti "stoj",
Jer ti si bio,sada si i bićeš prijatelj moj!


Možda


Nikad ne dopusti,
da vijerne duše mole,
jer njima nije teško,
al' riječi nekad bole.
Pusti samo one,
kvarne, istrošene,
možda im se tako,
skinu s oka mrene.
Možda se sjete,
da postoji svijetla strana.
Možda se sjete
nevinih dana.
Pojaviće se savjest,
puna grijehova i mana.
Možda bude im žao,
što dušu ogriješiše,
pa trebaju da mole,
da grijeh im se izbriše.
Ali možda nikad ne shvate,
šta je vrlina života.
Možda iz tih duša
potpuno iščezne dobrota...


Djeca su vojska najjača


Usnama čarobnim boje ribizle,
djeca otjeraju misli zle,
kad osmijehom kao najjačim oruđem,
stignu u susret osmijehu tuđem.

Od zaborava čuvaju mimoilazne staze,
od godina i vijekova što prolaze
i samo ponekad neke spoznaje ih muče,
da nisu ono što su bili juče.

Ali ne prepuštaju pobjedu praznome vazduhu,
jer imaju moć u sebi,u duhu.
U rukavu uvijek čuvaju čari,
uz pomoć kojih život se ozari.

I bez obzira na poraze, tu su uvijek pobjede,
djeca su bogatstvo nadomak bijede,
ne dopuštaju nikom da ih nadjača,
jer djeca su vojska najjača!


Believe in faith

It's hard to breath,
but I must go to another day.
That's not pain, that's just one hit,
one hit which makes me to believe in faith.

I know that lot of things in life isn't so right,
but also lot of things are great.
If you want to live, that means fight,
and that's one of reasons why I do believe in faith.

I walked outside and I fell,
you ran to help me but you're late.
I will always stand up and tell,
"I love to live 'cause I believe in faith".

If somone asks me "love or hate?"
I will always pick love.
I wil reborn to believe in faith,
'cause believe in faith is everything I know.


Jednom

Jednom...uzela sam lutku i napravila joj srce od gline.
Nije kucalo.
Jednom...pravila sam kuću slažući domine.
Odmah se srušilo.

Jednom...pravila sam kulu od karata.
Vjetar je pirnuo,ostali su samo kralj i dama.
Pazila sam,i pravila je u više navrata,
Rasula se sama.

Jednom...pomislila sam,možda samo nemam sreće.
Treba da je nađem,ali možda se krije iza sjene.
Jednom...mi je sinulo rješenje treće.
Neka ona nađe mene.

Jednom...čula sam kucanje na vrata.
Nekom mladiću sam skratila muku.
Tog dana,sreća mi je data.
I više je ne ispuštam iz ruku!


Stih o boli

Pozdravi mi nebo i Sunce,
Da znaju da mislim na njih.
Pozdravi ih,kaži "zdravo",
I reci da pišem im ovaj stih!

Stih o boli neprestanoj,
Čežnji koja je u duši čamela,
Patnjom i tugom obasuta,
Život kao snegom zamela.

Pozdravi mi Mesec i Zvezde,
Da znaju da volim ih i dalje.
Pozdravi ih,kaži "zdravo",
I reci da moje srce staje!

Mene bolest obuze iznenada,
Sve želje razbiše se o pod,
Večnoj sreći dođe kraja,
I ništa ne ostade života od...


Maslačak

Sreli se noć i dan,
Sreli se java i san.
Sreli se vazduh i tlo,
Bore se dobro i zlo.

Bol preplavi njene grudi,
Dok pupoljak negdje u polju se budi.
Njen lik ostade bez sjene.
I sve želje neispunjene.

A u polju cvjeta maslačak,
U njemu se krije nade tračak.
Nešto svjetla poslije mraka,
I ono sreće poslije straha.


Sve će uvek na svoje mesto doći


Kad kiša počne da pada,
tad pomalo gubi se nada.
Nekako tamniji postaje svet,
unesreći te svaki dalji pokret.

A kad dođe kraj toj silnoj vodi,
klonuli dio će opet da se rodi.
Svet će ponovo da postane beo,
i volećeš kao što si nekada voleo.

Voleo si nekad,volećeš i dalje,
ali nisi siguran koliko će da traje.
Tvoju ljubav možda,može da pomete nešto,
otme ti iz srca i sakrije je vešto.

Kako ćeš je naći?Ne znaš sam dalje,
zaviri u dušu,signale ti šalje.
U budućnost gledaj,prošlost je već prošla,
u budućnosti vidiš,ljubav je već došla.

Shvati sve će uvek,na svoje mesto doći,
nekad samo od sebe,nekad uz male pomoći.
Ako vidiš da treba,svoje prste upleti,
kada sve se reši,zaigraj i poleti...


Prosjak

Od srca do srca,
Od ruke do ruke,
Od grada do grada,
Od luke do luke.
Selio se čovek,
Prevelike muke.

Levo,desno,
Nigde kraja.
U duši tesno,
Udiše oprezno,
Nema većeg očaja.

Kreće se umoran,
Dole gore,
A jedva stoji.
Vode ni kapi,
hleba ni kore.
Dane broji.

Sedi na zemlji,
Crnoj k'o noć,
Prosi i plače,
Moli za pomoć.

Ljudi prolaze,
Srce im se steže.
Okreću glave,
Sve jedna za drugom,
Od nesreće beže.

Kažu da život nije lak,
Sreću ne vide ispred oka.
Čovek misli,
Samo na probleme.
A kako bi se osećali,
Da žive kao prosjak,
Koji plače iza doka
I čeka bolje vreme?


Vrijeme

Ispariše godine, decenije,
vijekovi u kojima žanju se sudbine tuđe.
Otisci bola u zemlji plodnoj,
podstiču unutrašnje demone da se bude.

Nadjačavanje jačih,
suparništvo;želje za ratom,
za nanošenjem bola namijenjenog tebi.
Kad osjetiš bol, to čini te površnim.

U trenutku i onom još sitnijem,
kad prepolovi se sekunda na hiljadu komadića,
kao keramička lutka,
kad padne s visine.

Tad stvaraju se riječi nedovršene,
riječi suvišne.
To su trenuci koji čine vijekove,
koji promijene čovjeka i svijet,
a mislimo da nema razlike.

Misao postaje realnost,
i dok trepnemo sve je drugačije,
jer vrijeme ne teče tempom kojim želimo,
usporava i ubrzava kako neko moćan,
neko iznad nas nalaže.


Šapat


Šapat... ti i ja.
Dva stranca sklopljenih odaja.
Mržnja bez premca, a srce ljubav ište...
Dva stranca bez zvuka i boje,
dva srca, al' nijedno nije moje...
A u pogledu njegovom svetilište.

Besciljno lutam kroz prizor pun promaje,
plovim životom punim predaje.
Možda treba da se odreknem očaja?
Opet šapat, ali ne možemo čuti,
neko nam tiho govori, a šuti...
I opet ništa nema značaja...

Slijepi smo...i neka,
zar bi bilo vrijedno vidjeti pakao?
Kako od suza teče rijeka,
nakon što je neko satima plakao...

Šapat se pojavljuje i gubi,
osjećaš ga samo na tren trena,
nešto iznutra te grize, kao zubi.
Na oči ti pada mrena.

Napokon gubimo osjećaj za noć i dan,
za stanje, zbivanje vrijeme i mjesto.
Osakaćen, bez čula toneš u zaborav, u san,
i znaš da više ne moraš da se budiš često...
Ali šapat... šapat je još tu.
Ti ne znaš, ali poručuje ti nešto...


Pokušaj!

Pogledaj nebo,
pogledaj mjesec i zvijezde što šalju osmijeh sjajni,
gledaju kako huče vjetar, tebe ne.
Ti samo si podstanar Zemljin, tajni!

Zaviri u svoje srce,
gdje rasplamsala vatra treperi, vode žedna.
Crveni plamen ti je noćna mora,
tebe nema, sad je tu druga osoba bijedna!

Uđi u dom svoj,
uloga glavna nije tvoja,
Bog je taj, glavni i svjedok svega,
određuje svijet, od izgleda, muzike i boja!

Pogledaj u užareno Sunce,
odbiće ti pogled hladno, svjetlošću i vrelinom,
ali mami te da gledaš ponovo i ponovo
i zabada ti u oči klin za klinom.

Iznova ponovi sve,
koliko god se trudio, desiće se isto.
Tragaj i dalje za čudnim i sjajnim, ali pamti:
I najčistije nekad, nije tako čisto.



Dar

Osjeti taj dar od Boga dan,
što krije se od svega svijeta,
ispoljava se samo u tmurnoj noći,
dok purpurni san iznad tebe leta.

Osjeti tu čarobnu moć,
pronađi je duboko u sebi.
Probudi je i održi u životu,
čuvaj je, pazi, da pobjegla ne bi.

Pronađi izgubljeno, davno postojano,
stvori nestvoreno, davno očekivano,
zaboravi neželjeno, crninu i tamu,
ispuni neispunjeno, davno obećano.

Okreni se ka Suncu!
Sunce te nikad ne ostavlja samu.

Osjeti ono što nikad prije nisi,
zažmiri na ono što tužnom te čini.
U jednoj noći neprospavanoj,
bijelim zamijeni ono u crnini!


Želiš li?

Želiš li i ti da udaljeno postane blisko,
da srce zatitra, duša zasvira pjesme poznate,
da goriš od želje i ljubavi k'o papir u vatri?
Vrijeme neće biti važno, pomiješaćemo minute i sate...

Želiš li da kap kiše padne 'mjesto suze,
da Sunce osvijetli i najmračniji kutak,
da zapuštena lutka dobije komad odjeće nove?
Možda silno želi da zavoli je lutak...

Da li čezneš za blistavim što imao nikad nisi,
što izmakne iz glatke šake u sekundama sitnim,
što čezne za tobom al' plaši se nepredviđenog?
Tad nebitne stvari učini bitnim...

Želiš li da uzdasi pomiješaju se u ritmu noći,
da upravljaš sam životom cijelim,
da se smiješ i plačeš u isto vrijeme?
Želiš li sve ovo? Jer znam da ja želim...