Vozeći se autobusom, na svu sreću,nisam doživila još neki incident. Baba mi je dovoljno digla pritisak. Ako ovako nastavim,,moraću uzimati tablete. Izlazeći iz autobusa,ugledala sam gomilu djece koja čekaju - početak nastave. Wtf...
' E mala, možeš mi reći koliko je sati ? ' Upitala sam djevojčicu riše kose i pjegava lica. Možda je bila treći razred.
' Možeš me upitati lijepo.' Divno,još jedan filozof.
' Oprosti molim te. ' Malo mi je falilo da je zadavim.
' Možeš li mi molim te, reći koliko je sati ? '
Bar će mi sada odgovoriti.
' Ne znam na sat.' Svi oko mene su prasnuli u smjeh. Kakav blam. Sa užasom sam shvatila da mi je sat stao,te da uopšte nisam kasnila. Lijepo, bar me razredna neće mučiti. Kada sam već kod toga,prvi čas imam kod nje. Dok sam odlazila do svog ormarića, neko me gurnuo i ispale su mi sve knjige.
' O, oprosti.' Svojim piskutavim izvještačenim glasom,izvinula se Maja. Vođa popularne škvadre, inače moja glavna neprijateljica. Njeni prateći roboti nasmijali su se tako glasno, da bi neko pommislio da je rekla nešto stvarno duhovito. Maja me oduvjek nervirala. Ponaša se kao da ima 18, a ne 13 godina. Hoda samo u markiranim krpicama,koje nipošto ne oblači dva puta, visokim potpeticama i tonom šminke na licu. Prošle godine se ofarbala u plavo, pa još više vizuelno liči na otrcanu glupaču. Njen glavni modni detalj : umjetne trepavice, koje joj dosežu do polovine nosa,kada zaklopi svoje buljave plave oči.
' Nema veze. Znam da od tih silnih umjetnih trepavica ne vidiš kuda ideš.' Okrenula sam se i otišla. Neću zakasniti i pored silnih neprijatnosti od jutros. Neočekivan bonus. Zapravo,kada malo bolje razmislim, ovo je jedan od boljih dana. Znam ja proći i mnogo gore.
Ulazeći u učionicu,zamjetila sam da samo nekoliko učenika već ušlo. Sjela sam na svoje uobičajeno mjesto, zadnju klupu do prozora. Savršen pogled na park, savršeno mjesto za dnevne snove. Uskoro su stigli svi u učionicu. LIčili su mi na kokoške, sa svim tim ' kul ' forama, i ofirnim glumatanjem. Nasmijala sam se sama sebi, sjećajući se događaja sa raspusta. Ja i Ana , moja rodica iz Beograda , smo od tetke dobile zadatak da nahranimo piliće. Nismo ništa nahranile, samo smo na smrt preprašile nekoliko nedužnih pilića. Kad malo razmislim i ja bih se preprašila svojih ' zvukova za dozivanje živine'. Svi su pogledali u mene kao da nisam dovoljno ćaknuta ( još se smijem sama sebi ), te su posjedali na svoja mjesta. Ušla je profesorica francuskog, Sara. Svi su se umirili, samo je još poneki štreber dobacio ' Dobro jutro, razrednice.'
