Ovo nije moja prva priča, ali je najbolja. Pisala sam stvarno svašta, ali ovo je najbolje od mene 
Gorka čokolada. To je najbolji način na koji se može opisati moj život. Čokolada je slatka, to svi znamo. Ali, moj život ima i jednu jako gorku notu. Vi ne znate kakav je osjećaj znati da nećeš umrijeti. Prekrasan, ali, u isto vrijeme užasan. Znati da nećeš ostarjeti, da se nećeš s vremenom pretvoriti u naboranu staricu... A opet, znati da ćeš gledat genetacije ljudi kako se rađaju, žive i umiru. Kako griješe i uče na svojim greškama. Znati da ćeš gledat voljene kako stare i umiru, dok se ti ne mijenjaš... Zato je moj život poput gorke čkolokade.
Spomenula sam učenje na vlastitim greškama. To je nešto što ja još uvijek nisam savladala. Kad netko proživi život dug kao moj, pomislili biste da je naučio razlučivati dobro od zla. Ali... Kad vam vlastita braća u jednom trenutku okrenu leđa i izdaju vas, a u drugom su vam najbolji prijatelji... Ne znate što misliti, što činiti, kako se ponašati. Ja još uvijek učim na svojim greškama. Ili barem pokušavam.
Ime mi je Olga, živim u Rusiji, u Moskvi. Tu živim već desetljećima. Volim Rusiju, volim hladnoću, snijeg, maglu... Volim Rusiju, ali ne i Aziju. Moja braća žive u raznim dijelovima Azije. Sva trojica. Ne bojim se nijednog, ali, ne boje se ni oni mene. Kada bi se svi međusobno sukobili, stradalo bi pola države, a i više od toga. Zato svojski izbjegavamo međusobne susrete. Ja sam s njima u svađi već stoljećima, iz vrlo jednostavnog razloga: njih trojica su me osudili na ovu gorku čokoladu od života. Nih trojica su me pretvorili u vampira. Pojma nisu imali što su učilnili. Istini za volju, ne znaju ni sada. Ali, moja priča ne počinje tu, od mog pretvaranja u vampira.
Ne, moja priča počinje jednog hladnog, sniježnog dana u studenome. Dan nakon Vještičje Nove godine, Samhaina. Moja priča počinje na dan kad sam se, nakon dugo vremena, susrela sa svojom braćom...
Gorka čokolada. To je najbolji način na koji se može opisati moj život. Čokolada je slatka, to svi znamo. Ali, moj život ima i jednu jako gorku notu. Vi ne znate kakav je osjećaj znati da nećeš umrijeti. Prekrasan, ali, u isto vrijeme užasan. Znati da nećeš ostarjeti, da se nećeš s vremenom pretvoriti u naboranu staricu... A opet, znati da ćeš gledat genetacije ljudi kako se rađaju, žive i umiru. Kako griješe i uče na svojim greškama. Znati da ćeš gledat voljene kako stare i umiru, dok se ti ne mijenjaš... Zato je moj život poput gorke čkolokade.
Spomenula sam učenje na vlastitim greškama. To je nešto što ja još uvijek nisam savladala. Kad netko proživi život dug kao moj, pomislili biste da je naučio razlučivati dobro od zla. Ali... Kad vam vlastita braća u jednom trenutku okrenu leđa i izdaju vas, a u drugom su vam najbolji prijatelji... Ne znate što misliti, što činiti, kako se ponašati. Ja još uvijek učim na svojim greškama. Ili barem pokušavam.
Ime mi je Olga, živim u Rusiji, u Moskvi. Tu živim već desetljećima. Volim Rusiju, volim hladnoću, snijeg, maglu... Volim Rusiju, ali ne i Aziju. Moja braća žive u raznim dijelovima Azije. Sva trojica. Ne bojim se nijednog, ali, ne boje se ni oni mene. Kada bi se svi međusobno sukobili, stradalo bi pola države, a i više od toga. Zato svojski izbjegavamo međusobne susrete. Ja sam s njima u svađi već stoljećima, iz vrlo jednostavnog razloga: njih trojica su me osudili na ovu gorku čokoladu od života. Nih trojica su me pretvorili u vampira. Pojma nisu imali što su učilnili. Istini za volju, ne znaju ni sada. Ali, moja priča ne počinje tu, od mog pretvaranja u vampira.
Ne, moja priča počinje jednog hladnog, sniježnog dana u studenome. Dan nakon Vještičje Nove godine, Samhaina. Moja priča počinje na dan kad sam se, nakon dugo vremena, susrela sa svojom braćom...
